Badnjak ili Badnji dan

Danas je Badnjak, posljednji dan adventa (došašća) i dan uoči Božića. Naziv je izveden iz praslavenskoga korijena bъd  (indoeur. *bŭdh, kao u glagolu bdjeti, buditi i dr.) sa značenjem bdijenja uoči velikih kršćanskih blagdana, dok ne završi ponoćna misa.  Badnjak je dan priprave i spremanja za polnoćnu misu.

Mnogi kršćanski običaji u vezi s Badnjakom imaju svoje korijene u pretkršćanskom obredu, kada su neki od starih Slavena slavili Sunčev povratak. Naime, slavili su rođendan sina boga Sunca, najdulje noći u godini. Te se najduže noći bdjelo i čekalo Sunčevo rođenje.

Kršćanstvo nije gušilo te običaje nego im je davalo novi smisao. Sve se raduje Kristovu dolasku, Kristovu rođenju. Večer je to puna topline i svjetla. Svjetlucanje svijeća i žaruljica na boru navještaj je budućeg obilja, zdravlja, blagoslova Božjeg, općeg blagostanja.

U seoskim folklornim tradicijama na Badnjoj večeri okupljali su se svi ukućani. Kućni gospodar unosio je slamu (ili sijeno) u dom i rasprostro je po sobi, uz izricanje čestitke ukućanima, dok bi je domaćica posipavala žitom; na slamu bi te noći polijegala djeca. Na stolu u sobi stajao je poseban svečani kruh (česnica, ljetnica, litnjak, božitnjak, krsnica i sl.), urešen figurama od tijesta.

Kriške toga kruha odnosili bi u staju ili u tor životinjama za koje se vjerovalo da te noći imaju moć govora. Obvezatna je na stolu bila i posuda sa svim vrstama žita (panspermija), u koju je bila utaknuta jedna (ili tri svijeće); njih se obredno gasilo vinom, kruhom ili žitom, i pritom se gatalo o smrti prvoga budućeg pokojnika. Ispod stola stavljao se lemeš, sjekira, ham ili drugo poljodjelsko oruđe i oprema. Kuća je bila urešena svježim zelenilom: vlatima isklijale pšenice, posijane na blagdane sv. Lucije ili sv. Barbare, ili granom neke zimzelene biljke (veprinac, imela, božikovina, crnogorica), a tek u novije doba preuzima se pod utjecajem gradskih običaja okićeno božićno drvce. Večerala su se posna jela; nezaobilazni su bili grah, med, češnjak, orasi, ribe.

Svi ti simbolički postupci bili su u funkciji osiguranja boljitka u budućoj poljodjelskoj godini.

Sve do konca 19. stoljeća, u Hrvatskoj se nije običavalo kititi drvce. Stablo se nekada kitilo jabukama - božićnicama, narančama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera umotanih u šarene papire ili staklenim figurama, tko ih je imao. Stavljani su i papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. I kod unosa božićnog drvca pazilo se da to bude u popodnevnim satima, pred sumrak, i da tek tada počne kićenje.

Na žalost, komercijalizacijom uoči Božića, kao da je nestala radost samog iščekivanja.

I dok se u kontinentalnom dijelu naše zemlje kiti jela ili bor, zanimljiv je bio običaj koji je i danas zadržan u primorskim krajevima.  Djeca su kuću ukrašavala grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode.

Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno su podsjećanje na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st.

Na Badnji je dan do zvuka večernjih zvona trebalo završiti sve poslove u kući te pripremiti kolače i jelo. Dok se za Badnjak postilo, na Božić se i u najsiromašnijem domu našao barem komadić mesa, a bilo je i slatkoga peciva. Od Badnjaka do Sveta Tri Kralja na stolu je stajao božićni kolač – božićnjak, nekada i više njih.

Badnja večer je i večer za obitelj, za zajedničke uspomene i prisjećanje, a za vjernike i odlaska na polnoćku.

Obredni dio Badnjaka završava odlaskom ukućana na ponoćnu misu.